Galeb, tamnoleđi. Mirno stoji na metalik „audiju“ zadarskih registarskih tabli. Gleda mimo me, valjda me želeći uvjeriti da je tu slučajno, donesen nekim sretnim vjetrom što je jutros mamurno doteturao s Pašmana ili s Iža, ne znajući dokle će, ni kome će. Iz Ancone sigurno nije, na takva putovanja polaze samo trijezni i oprezni vjetrovi.

Parking je kod lučice Foša, tamo gdje će, ako mu je prvi put, i dolaznik koji ima uredne papire za ulaz zastati zbunjen kad ugleda Kopnena vrata. Mletačkom stražaru, osornom što ga sinoć u briškuli nije išla karta ili je ona dugonoga crnka madam Rizzi, na koju se odavno nameračio, već odvela nekog drugog u sobu, odavno je dosta došljaka što načas umisle da su Kopnena vrata priviđenje ili čudo. Kundakom grubo gura pogubljenog jadnika, zasipajući mu vrat i potiljak mjehurićima pljuvačke što mu se nagurala između vrištećih riječi. Treba čuvati posao, reda mora biti, drugi što čekaju već, evo, rogobore. Krilati lav iznad njihovih glava još od 1543. upire šapom u dvolisnicu teksta, kao da sva mudrost ovog svijeta stane u 24 slova. Konjanik i konj mu, koji je pomalo nalik mišićavoj kravi, nikud ne idu. Konjanik je, kažu, svetac, čudnog imena Krševan.

Ni galeb nikud ne ide. Znam, ne mislim nego baš znam da je on isti onaj mletački stražar, samo što je Serenissima Repubblica umrla, a na bolji svijet davno su preselili i svi koji su joj čuli posmrtni vapaj. Prerušio se, špija, i u prvi sumrak se vine u nebesku plavet pa, i dalje špijajući, sleti na crijep Providurove palače. Tu su najmanje sumnjivi; palača se obnavlja, sva je obučena u one debele dunđerske najlone i svako otkreće glavu od nje. Preko puta palače su samostan i crkva svetog Dominika i svaki put se galeb grdno začudi kako to da nema studentarije; u kojem stoljeću živi, sam Bog zna, sveučilište, kažu prvo hrvatsko, odavno ne stanuje tu; došli 1807. oni Napoleonovi i rekli „C'est fini!“ Možda baš oni iz hrvatske regimente, što će se pet godina kasnije proslaviti u bitci kod Berezine. Kravate im, eno, vise u izlogu Palače Cedulin, a kravataši katkad prodefiliraju gradom. Za čuđenje, međutim, nema vremena, čeka ga, sav napet, providur, još jedan maskiran u Larus fuscusa. I kriče oni tako, kriče, pomislio bi čovjek da su stvarno samo galebovi.

M.J. | Bljesak.info / Trg Pet bunara

U povratku svrati na Trg pet bunara. Ko misli da i dalje kriči, ne zna ništa; to galeb na „bija baja buf - baba peče kruh“ bira iz kojeg bunara će – izvještaj providuru je bio dug, bolje već da izgubi dobar glas - zaliti grlo.

Bit će da su tu nekad, nedavno, prije svega petnaestak tisuća godina, žeđ gasili najstariji Dalmatinac, krstiše ga Šime, i družica mu Lili, paleolitička Venera. Dojadilo im na Dugom otoku pa preko neke turističke agencije uplatili jednodnevni izlet na kopno. A tek oni zeru mlađi, neolitski domaćini i domaćice iz Puntamice i Arbanasa, za njih je bunarska voda bila bolja i od „coca-cole“ i od bevande. Pamte izvori polegle Liburne, umorne od marša iz Asserije, iz Ravnih kotara, kako proklinju teške oklope i žegu, maštajući o draganama ostavljenim negdje na titiuskim i arsijskim meandrima, koje su možda već oteli i u svoje zemunice odveli neki Histar i Japod pa ih sad kite brončanim fibulama. I Rimljane koji ih dolaze spasiti od Grka i Dalmata, snujući usput kako će na kraju ostati gornji. Liburni i danas imaju svoju obalu, eno table na zidinama što ih je i UNESCO stavio u svoj svežanj, a Rimljani… Oni su samo napravili grad.

Onom golubu špijunu sam zametnuo trag i evo me usred rimskog Foruma. Namrgođeni bradonja na ulazu okom pokazuje da mi je slobodno ući. Nervozan je, vidi mu se to na svakom mišiću lica; povazdan se slikaju s njim, grle ga, pipaju mu brkove, čupkaju bradu, a on nemoćan u vlastitoj okamenjenosti. Jedni kažu da je Forum podigao najslavniji rimski vladar Gaj Julije Cezar, drugi su sigurni da ga je ipak zatemeljio posinak mu August, prvi rimski car. Samo Svemir zna je li im pravo što su pridošlice stoljećima kasnije usred Foruma sazidale čudnu okruglu kuću u kojoj će se njihovi potomci sve do prije sedamdesetak godina moliti svom Bogu i svojim svetiteljima, a da im je milijuniti dio moći što su je imali živi, bacili bi lavovima svakog ko se usudio makar i jedan kamen forumskih trijemova i galerija uzidati u plitke lezene i monumentalne pilone bogomolje. Biskup Donat nije mario za to, tȁ davno se u prah pretvorilo Rimsko Carstvo, ne mogu mu ništa ni carevi ni njihove centurije i turme, ma ni kohorte i legije.

M.J. | Bljesak.info / Grle ga, pipaju mu brkove, čupkaju bradu…

Ostavljam za mene oživjele centurione da glade svoje gladiuse, i trgovce što preglasno nude mulatkinje u sindžirima, i ropčad što još nisu svjesna gdje su dospjela, i prosjake što im zaigra oko na svaki sestercij i dupondij koji zvekne među obogaljenim nogama. Vrzmam se gdjegdje praznom Kalelargom iliti Širokom ulicom, a onda na njegovom trgu srećem Petra Zoranića. Stari smo znanci, još s moje prve godine studija, pa raspravljamo o tome kako je bilo biti putopisac u njegovo doba, koliko su rokova imali na Dominikanskom sveučilištu, gdje mu se zagubi Ljubveni lov i – pošto je opet došlo takvo doba – kad s jedne strane jedni, mada nisu Turci, a s druge strane drugi, mada nisu Mlečani, napadaju narod da ga unište, a narod se ne da. „Vječito je nekako tako, dvoji, troji…“, odmahuje rukom pa mi pokazuje na Prolaz cara Augusta, ostatke rimskih gradskih vrata i rimski stup donesen tu s Foruma: „Šta bi onda tek Rimljani trebali reći, vidi, bolan!“

Želim u crkvu svetog Šime, tamo me čeka dašak srednjovjekovne Bosne. Otprije znam da je podignuta na trobrodnoj starokršćanskoj bazilici, ali me sad ne zanima ko se na što nadograđivao, već dašak što ga spomenuh, srebrna škrinja svetog Šime, izrađena 1380. godine po nekom zlataru Franji iz Milana. Sve to je nebitno pred podatkom da je škrinju naručila hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta. Sad će neko, kao malo prije Petar Zoranić, samo odmahnuti rukom i zarogoboriti da ga je baš briga za hrvatsko-ugarske i poljske kraljice i kakve to veze ima s Bosnom, a bome i s Hercegovinom. Prestat će rogoboriti kad skonta da je njeno kraljevsko visočanstvo, supruga Ludovika I. Anžuvinca, ustvari kći bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i da je rođena u tvrdom gradu Srebreniku, za koji najčešće kažu da je najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda u Bosni, makar isti ti znaju da su ono što danas vidimo uglavnom sazidali Osmanlije. Eto, jedna s mrkog Srebrenika kriva je za sjaj kojim mi škrinja zasljepljuje pogled i zasjenjuje čitav svijet.

M.J. | Bljesak.info / Škrinja kraljice Elizabete sa Srebrenika

Toliko je taj sjaj jak da se ni sekunde ne pomolih, ali barem se u Zadru ima gdje. Moj je problem što koješta umišljam i što mi misli, kako god okrenem, lete kud ne treba. Evo, recimo, katedrala. Na stranu što je vlasništvo svete Stošije, mislim, kakvo je to ime i ko svom ženskom bepčetu može nadjenuti takvo ime? Anastazija, to da, ali Stošija, to mi pred oči donosi neko mitsko stvorenje sa stotinu bikovski jakih vratova pa, dakle, stoglavo. Brrr… Ono jest, čast Splitu, ali je ova, Stošijina, najveća u Dalmaciji. I stara, 12. stoljeće nije malo. I čudesna, već s pročelja, pogotovo po zaumnim reljefima na trima vratima: Gospa s Isusom, sveta Stošija i sveti Krševan. Na ivicama slijeve lav, zdesne bik, na prvu malo nespojivo, gdje će divlja i domaća životinja zajedno, ali su evanđelisti tako odabrali: lav je Markov, a bik Lukin. Sva četvorica su glavom i bradom tu, na pročelju, samo što su svoj posao, barem na pisanju evanđelja, davno završili. Pa ona janjad u lunetama, pa još stotinu stvari, ali sve skladno kao jesenski pejzaž negdje u zagorskim bregima ili u Bosni.

Nego, nije samo Stošija mimo svijet ime, ni Krševan nije ništa bolji. Kako će se zvati vaše dijete? Krševan :-O Nikad ni za jednog nisam čuo, samo svetac, rimski plemić i vitez, učitelj Stošijin, obezglavljen u Akvileji zbog vjere. Dokundisao mu Dioklecijan. Ovdje je međutim glavna faca, ono što je sveti Dujam Splitu, sveti Jakov Šibeniku, sveti Vlaho Dubrovniku, dakle zaštitnik grada.

E, sad bih se sam sa sobom posvađao, i to žestoko, oko toga je li ljepše katedralno ili pročelje Krševanove crkve. Romanička, trobrodna, posvećena 1175. godine, ostatak je nekadašnjeg benediktinskog samostana, nestalog u eksplozijama zapaljivih bombi u Drugom svjetskom ratu. Ovdje je u miru počivalo tijelo one naše Elizabete što je naručila škrinju, a onda – uvijek se moralo znati ko je glavni – došli iz Székesfehérvára ti glavni i odnijeli je u tamošnju baziliku. Nadam se da ću u Székesfehérvár naredne godine, otići ću joj se nakloniti i staviti ruke na grobni mramor. A Krševan – ostaci njegova tijela iz Akvileje su preneseni ovdje 649. godine. Dosta je reći da njegov lik gleda s grba, pečata i zastave Zadra. Ima i svoja gradska vrata, jedan od objekata koji je u kategoriji „stat' pa gledat'“.

Evo ispred crkve i Petra Zoranića. Ostavio je vlastiti trg da bi, kaže, meni, strancu, bio pri ruci. A ako su bombe uništile stari samostan, nisu štošta drugo, tu su benediktinke, u samostanu svete Marije. Ustvari jesu, Anglosaksoncima je naprosto bilo svejedno gdje će udariti i što će srušiti da bi ostvarili svoje ciljeve, ali su građevine obnovljene, a ostalo je otpućeno u nebo. Istočna strana Foruma, treća najljepša zadarska crkva. I najbogatija, i ovako, i onako – unutra je legendarna izložba „Zlato i Srebro grada Zadra“.

M.J. | Bljesak.info / Katedrala

Kako proći Zadrom bez priviđenja? Kome se ne dese, neka potraži dobrog psihijatra. Ili ga trebam ja?! Istinabog, nisam baš sasvim siguran, ali nekome treba. Evo, Narodni trg… Ko može zakoračiti preko, do dolaska „narodne vlasti“, Piazza dei Signori, dakle Gospodskog trga, da mu se u uho ne zadjene reska łéngua vèneta veroneškog trgovca i prijetvorni bisiacco kurve iz Monfalconea, da mu u očima ne sijevne suza marokanske robinje, jutros na galiji pristigle iz Moreje, i zlatobojni širit kondjoterskog generala? Skladni romor koračnice ispred Gradske straže, a potrajat će, vježbaju za smotru pred novim knezom, zaglušio je i zvon s kule za puni sat, i kvarte s crkve svetog Lovre. Uzvrpolje se i u koju desetinku pobrkaju ritam kad pločnik odbije odsjaj krinoline, a tournure stražnjica gospodične s korzetnom nadogradnjom tako uskom da izgleda kako će se popoloviti na guzu i noge s jedne te trup i glavu s druge strane veselo zapjeva u sve jednom oku što se zadesilo na trgu. Muk; šušte atlasna svila i noćobdijski mrk baršun k'o bura iz Senja zalutala na pogrešnu stranu. Sjedobradi putopisac, nanesen dan prije oholo podmuklim jugom, struže kalemom po grubom i ispucalom papiru rišući seljaka što s ušatog kenjca obaljuje štrkljavi tovar sijena, a zakržljala suhoprsa prodavačica sira s ruba gradske lože ga sočno psuje što joj rasprhlom trinom pljuje u siguran pazar. Providur Zane najradije bi iskočio iz niše na Gradskoj straži, grdo ukorio seljaka i priprijetio i „maji“ i njenom siru, ali je još od 1608. nepokretan u svojoj okamenjenosti. Poizdalje, s balkona palače Ghirardini, sve to ispod svojih zamišljenih tabana nijemo gleda duh Nikole Firentinca, odavno umoran i sumoran od glumljenja da je još živ.

Pelikan na grbu što spava u zidinama okrenuo rep trima ljušturama oklopljenim ribama, i on i one stoljećima uzalud sriču latinštinu na koju su zalegli. Iz Kapetanove kule se prijesnim zrakom sporo valjaju vapaji robijaša i propadaju u onih pet bunara pa zapinju žednima u grlu. Klati se kantar reljefnog svetog Mihovila na gotičkom pročelju njegove crkve, Stošija i Krševan tu su samo statisti, glagoljaju trećoredci tako smjerno da ranjeni drveni Isus bezglasno zahvaljuje Ocu što nije od čega lomljivog, mogli bi mu šuštavi afrikati doći glave. Pucaju zato od težine grbova i lovor vijenaca stakla gotičkih i renesansnih prozora, lome se portali od lavljih i svetačkih glava, guraju se i sudaraju rimska kapitala i psalmi u slavu onih što zbaciše kapitaliste s trona. Slavne glave i one što umišljaju vlastitu slavu odmjeravaju me s visoka, ispod krovova i vijenaca pritisnutih stropnim gredama. Maršal i barun Ludwig von Velden zauzeo, recimo, čitavo jedno brdo koje je nekad bilo dijelom gradskih zidina i napravio park pa se sad prsi i koliko treba i koliko ne treba. I kraljica Jelena Madijevka, točnije udova Mihajla Krešimira II., našla svoje mjesto, zauzevši čitav perivoj, makar baš i nije sigurno da je od Madijevaca. Uzalud, ona je Jelena Slavna, kraljica Hrvata, i ko je smije i dirnuti, nekmoli joj uzeti perivoj!

M.J. | Bljesak.info / Pozdrav suncu

A ja... Jest da me je stajalo truda, ali se u neko doba moram vratiti u normalu, mada je pitanje je li normala ono dosad ili ovo sad. Zagledam gradska vrata, jedna, druga, treća..., ludo koliko ih je, ulazim u crkve, barem u još pet-šest koje prije ne spomenuh, i usrdno se molim za neprijatelje, bez tog ništa. Pričam s tetom koja na zidiću prodaje svoje vezove i usput veze novi, a s harmonikašem blizu Foruma pjevam "Da te mogu pismom zvati". Ogledam se u milijun kristalčića u "Lotos nakitu", pogubljeno buljim u slike izložene ovdje i ondje, na umramorenim reljefima i desetcima panoa prepoznajem viđene i neviđene znamenitosti. Ne propuštam ni novotarije, i one će jednom, nekad, kad dunjaluk više ne bude ni nalik sadašnjem, biti davne. More uvježbalo prste pa obalu zastrlo nečim nalik madrigalu Giovannija Pierluigija Palestrine, s tim da primijetih da je odorguljalo jednu povisilicu viška i promašilo jedan ton. A Pozdrav suncu... Sad bi išao onaj emoticon što prekriva usta da se ne izlane, jer.. Hm, dobro, i ovaj zadarski je nešto, ali ni nalik mome, moj je ljepši :)

U daljini usamljeni čamac, pa tanka crna linija. Ošljak, možda i Sutomiščica ili Lukoran? Što god je, valja meni poći...